srijeda, 10.10.2018 / 10.08

Vrijeme kada su “Zvijezde” s europskog Istoka mogle do vrha

Ligi prvaka često se „tepa“ da je najelitnije europsko nogometno natjecanje. U njoj nastupaju veliki i bogati europski klubovi koji zadnjih godina ne pružaju niti minimalne šanse manjim klubovima da se probiju blizu vrha. Gotovo svake godine ponavljaju se isti klubovi u završnicama među zadnjih osam ili četiri, a iznenađenja skoro da i nema. No, nije uvijek bilo tako.

Nekad je Liga prvaka bila puno manje predvidljiva, pogotovo kada se još igrao Kup prvaka u „knockout“ sustavu. Tada su do polufinala ili finala mogli stići i manji klubovi iz manjih sredina i time poremetiti ustaljeni odnos snaga na starom kontinentu.

“Zvijezda” iz Bukurešta prije Zvezde iz Beograda

Prvi klub koji je napravio taj veliki iskorak bila je Steaua (u prijevodu s rumunjskog Zvijezda). Iako su prije nje Kup prvaka osvajali klubovi poput Celtica, Feyenoorda, Nottingham Foresta, Aston Ville ili HSV-a koji se nisu baš mogli svrstati u europsku nogometnu kremu, ipak su dolazili iz velikih liga i njihov uspjeh nije uzrokovao toliki šok. No, ekipu iz Rumunjske, države s druge strane „željezne zavjese“, tada nitko nije očekivao na krovu Europe.

Igrala se sezona 1985./1986. kada je po prvi put naslov osvojila momčad s europskog Istoka. Štoviše, to je bilo tek drugi puta da klub s Istoka igra u finalu, do tog uspjeha prije Steaue došao je jedino beogradski Partizan 1966. godine izgubivši u zadnjoj utakmici od Real Madrida. Dakle, više od 30 godina otkad se igra Kup prvaka trebalo je klubu iz komunističkog bloka da pokori Europu, a ono što nije uspjelo ekipama iz Sovjetskog saveza ili Jugoslavije, uspjelo je Rumunjima.

Klub koji je bio pod strogom kontrolom vojske skupio je ekipu koja će u drugoj polovici 80-ih godina prošlog stoljeća osvojiti četiri naslova rumunjskog prvaka. Na vratima je bio legendarni Helmuth Duckadam, u obrani je ordinirao Miodrag Belodedici, vezu je držao Lucian Balan, a za probijanje protivničkih mreža zadužen je bio Victor Piturca. Na put prema finalu u Sevilli Steaua je krenula u prvom kolu protiv danskog Vejlea i prošla s ukupnih 5:2. Sljedeći korak bio je protiv mađarskog Honveda koji je prošao nešto bolje izgubivši s ukupnih 4:2, a u četvrtfinalu i polufinalu stradali su finski Lahti, odnosno belgijski Anderlecht.

U zadnjoj utakmici momčad iz Bukurešta morala je snage odmjeriti s Barcelonom Terryja Venablesa. Dvoboj se igrao na stadionu Sanchez Pizjuan u Sevilli pred 70.000 gledatelja, a utakmica nije ponudila previše uzbuđenja i završila je 0:0 nakon produžetaka. Pobjednik se morao odlučiti jedanaestercima, a tu je briljirao vratar Steaue Duckadam koji je obranio svih četiri udaraca Barcelone i time si priskrbio naziv „Heroj iz Seville“, a svojoj ekipi donio prvi i jedini naslov europskog prvaka. Rumunjska momčad je tada pokazala Europi i svijetu da se i na Istoku igra dobar nogomet. Steaua je tri godine poslije ponovno došla do finala Kupa prvaka, no tada je ipak Milan bio jači s 4:0.

Kraj jedne ere

Netom prije raspada komunizma u Europi još je jedna momčad iz Istočnog bloka uspjela osvojiti Kup prvaka. Bila je to Crvena zvezda iz Beograda koja je osvojila posljednje prvenstvo tadašnje SFRJ, ali i posljednji Kup prvaka koji je kasnije promijenio ime i format natjecanja. Ohrabreni uspjehom Steaue, ali i pojačani njihovim „stupom obrane“ Miodragom Belodedicem, Zvezdaši su ponovili uspjeh Rumunja iz 1986.

Na Marakani se skupila sjajna generacija u kojoj su igrali Robert Prosinečki, Siniša Mihajlović, Darko Pančev, Dejan Savićević i ostali vođeni Ljupkom Petrovićem. Na putu do finala crveno-bijeli su „rušili“ Grasshopper, Rangers, Dynamo Dresden i Bayern, a na kraju ih je čekao Marseille na stadionu San Nicola u Bariju. Kao i dvoboj Steaue i Barcelone pet godina ranije, i u ovom finalu nije bilo pogodaka nakon 120 minuta te se moralo na jedanaesterce. Zvezda je pogodila svih pet, dok je kod Francuza neprecizan bio Amoros i time je momčad iz Jugoslavije prvi put digla „trofej s ušima“.

Pomalo ironično, klub koji je nosio ime simbola komunizma do svog najvećeg uspjeha u povijesti došao je upravo u trenucima kada se taj sistem urušio do temelja. Štoviše, netom poslije urušila se i država iz koje je europski prvak došao, a kraj je bio i za Kup prvaka kojeg će sezonu kasnije zamijeniti Liga prvaka. Stoga je Zvezdin naslov 1991. godine ujedno označio i kraj jedne ere.

Novoformirana Liga prvaka s novim sistemom natjecanja postala je zanimljivija sponzorima i počeo se puno veći novac vrtjeti, a bogati klubovi postajali su još bogatiji. To je dovelo do toga da se stvorila europska nogometna elita među koju se tu i tamo probije neki manji klub, ali nikad ne ode do kraja. Od 1992. godine naslov prvaka Europe osvajali su samo klubovi iz „Liga petice“ plus jednom iz Nizozemske i jednom iz Portugala. Za ostatak Europe „trofej s ušima“ postao je tek puka želja.